Na rođendanskoj proslavi vaše dijete zalijepi se za vašu nogu i ne pušta je ni nakon deset minuta. Odgojiteljica ga u vrtiću opisuje kao „tiho i promatračko". Kada ga oslovi nepoznata osoba, radije pogleda u stranu nego da odgovori. Zvuči poznato? 

U ovom članku saznat ćete kako prepoznati kada je stidljivost posve u redu, pet konkretnih koraka kojima kod kuće gradite samopouzdanje djeteta, ali i ono čega se je bolje kloniti, čak i kad zvuči kao dobronamjeran savjet.

Što je stidljivost i kada je normalna

Stidljivost je urođena osobina, slično kao i boja očiju. Riječ je o tome koliko osjetljivo živčani sustav reagira na nove podražaje – nepoznate ljude, nova mjesta, neočekivane situacije. Stidljivom djetetu jednostavno je potrebno više vremena da mu nešto novo postane poznato i sigurno.

Problem ne nastaje zbog same stidljivosti, nego onda kada je roditelji počnu doživljavati kao nešto što treba hitno „popraviti". Dijete tada osjeti da s njim nešto nije u redu i povuče se još više u sebe. Zato je ključno razlikovati uobičajenu opreznost od stvarne patnje.

Pet koraka kojima potičete samopouzdanje stidljivog djeteta

Samopouzdanje se ne gradi rečenicom „budi hrabriji". Gradi se postupno, kroz ponovljeno iskustvo da je dijete nešto uspjelo samo. Evo pet koraka koji djeluju u svakodnevnom obiteljskom životu.

1. Dajte djetetu vremena da se „ugrije". Ne gurajte ga u središte pozornosti odmah po dolasku. Neka najprije neko vrijeme promatra sa sigurne udaljenosti, idealno uz vas.

2. Naglas imenujte osjećaje. Umjesto „ne boj se" pokušajte s „vidim da ti je sada neugodno". Dijete tako uči da njegov osjećaj ima ime i da ga je u redu osjećati.

3. Pohvalite trud, a ne rezultat. „Pokušao si pozdraviti, to je bilo hrabro" djeluje posve drugačije od „zašto nisi pozdravio". Prva rečenica gradi samopouzdanje, druga ga narušava.

4. Vježbajte kod kuće, u sigurnom okruženju, prije nego što zahtjevna situacija zaista nastupi. Odlično djeluje Priča o emocijama, s pričom o stidljivom laviću Leu koji kreće na put hrabrosti – dijete se u njoj prepozna i vidi da i stidljiv lik može napraviti hrabar korak.

Samopouzdanje ne nastaje kada dijete prestane biti stidljivo. Nastaje kada doživi da, unatoč stidljivosti, uspijeva u onome što je naumilo.

5. Dajte mu male, savladive izazove. Ne skok u duboku vodu, nego mali korak – neka samo odabere igračku u trgovini, neka samo preda poruku odgojiteljici. Svaki savladan korak jedna je opeka u zidu sigurnijeg osjećaja „ovo mogu".

Ako želite kod kuće imati pripremljen širi „repertoar" za razne svakodnevne situacije, pogledajte i Gumene naljepnice – prvo upoznavanje, kojima dijete samostalno i bez rizika od pogreške vježba strpljenje i koncentraciju.

Čega se je bolje kloniti

Najčešća pogreška je etiketiranje pred nepoznatima – rečenica „on je takav, stidljiv", izgovorena naglas pred djetetom, sugerira mu da je stidljivost njegova trajna osobina koju nije moguće promijeniti. Jednako je štetno forsiranje pozdrava ili „nastupa" pred svima, uspoređivanje s hrabrijim bratom ili sestrom, ili, suprotno tome, pretjerano hvaljenje za svaku sitnicu, koje u djetetu stvara pritisak umjesto olakšanja.

Dobra dopuna je igra kojom dijete kod kuće, u sigurnom okruženju, vježba sitne društvene vještine s kojima se stidljiva djeca često bore – pričekati svoj red, podnijeti poraz bez patnje, zajedno se nečemu radovati.

Stidljivo dijete među vršnjacima i u vrtiću

Prijelaz u vrtić ili u novu skupinu jedna je od najtežih kušnji za stidljivo dijete. Ovdje najviše pomaže predvidivost – kada točno zna što ga očekuje ujutro, smanjuje se razina tjeskobe, a preostalu energiju može usmjeriti u druženje umjesto u borbu s neizvjesnošću.

Nije potrebno pratiti tempo vršnjaka. Svako dijete gradi samopouzdanje vlastitim tempom, i to je posve u redu.

Često postavljana pitanja

Za kraj

Ne morate od stidljivog djeteta praviti nekoga drugog. Ono treba znati da je, sa svojom opreznom naravlju, upravo onakvo kakvo treba biti – i da ste vi uz njega dok ne nauči praviti hrabre korake vlastitim tempom. 💜